|
|
| < | veljača, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Uobičajeno je mišljenje da je kredit novac koji se nekome pozajmljuje. Ali, to je zapravo roba koja se prodaje onome koji nema po cijeni i uvjetima koju određuje onaj koji ima. I nije to u knjigovodstvu tek desna strana računa.
Kada pišem o kreditu koji nije tek pozajmljeni novac mislim na nešto posve drugo. Naime, pozajmiti novac i pri tome dati kao jamstvo svoju imovinu, sudužnike i sve ostalo što zajmodavac traži u besramnom omjeru vrijednosti, smatram početkom ropstva. Ova je ekonomska kriza pokazatelj kako se tzv. „nova vrijednost“ ne stvara iz proizvodnje, već iz životne nevolje i naivnosti ljudi. Ali kakva je to vrijednost?
Ono što je Marx naglašavao da se napretkom proizvodnih snaga mijenjaju proizvodni odnosi je čista bezvezarija. Upravo obrnuto, napretkom proizvodnih snaga unazađuju se proizvodni odnosi i pitanje je samo dana kada će ljudsko društvo iz kapitalizma prijeći u robovlasništvo, pa onda u horde i čopore.
Valja se upitati - od čega ljudi žive? Može biti da je to rad u rudnicima, brodogradilištima, drvnoj i tekstilnoj industriji, a onda i u poljoprivredi. Čak i građevinari nešto izgrade pa prodaju. No pravo je pitanje : gdje se stvara nova vrijednost?
Često poljoprivrednik kaže da je krumpir iz njegove zemlje najbolji, najljepši i najjeftiniji. Uzgojiti krumpir znači da je stvoreno nešto novo iz zemlje u samom početku, izdvojiti najljepši iz vreće je marketing, a prodati jedan krumpir je umjetnost. Žalosno je da padaju u vodu fiziokratske teorije,zapravo zastarjele su, ali i merkantilističke nisu više aktualne ,pa tko onda zapravo stvara novu vrijednost i u čemu je nova vrijednost?
Valja se priupitati tko je danas najbogatiji čovjek na svijetu? To čak nije onaj koji crpi naftu iz pustinje ili sjevernog ledenog mora već je to onaj koji je otvorio prozorčiće. I svaki dan kada uključite računalo zapitajte se o prozorčićima. Nije nova vrijednost , ali nekome se ukazalo sunce na prozorčiću.
Može biti da sam stvorio čovjeka? A valja se upitati - koliko traje naš život i čemu služi? Po čemu je bivstvovanje mog „ecce homo- snješka“ manje vrijedno od stvarnog bitka!?
U mom gradu još su živa dva gradonačelnika iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nekoliko direktora bivših velikih poduzeća ili tzv. SOUR-a , nekoliko sekretara komunističke partije, jedan načelnik milicije i ima ih još, a onda ih ja promatram kako idu svako jutro u obližnju trgovinu mješovitom robom. Žive u blizini u manjim kućama ili stanovima, odjeveni obično, pognuti, a na blagajni u trgovini gledaju svaku lipu iako im je najlonska vrećica skoro poluprazna. To su nekada bili vrlo moćni ljudi u mom gradu. Valjalo je biti s njima dobar ako se čovjek želio zaposliti.
Isto tako mislim da je devedesetih godina prošlog stoljeća prvi hrvatski predsjednik sebe u nekoj viziji vidio kako sa najlon vrećicom ide po kruh ujutro, pa je nesmotreno izjavio kako bi trebalo da hrvatskom vlada dvjesto bogatih obitelji. Vjerujem da je u tom trenutku mislio i na svoju obitelj, ali je zapalio vatru pomame i pohlepe. Tada je politika postala sredstvo kojem je cilj besramno bogaćenje.
I zašto onda optuživati bivšeg premijera ako je imao na umu poruku prvog predsjednika. Na tragu tih naputaka usmjerio je ono što se usmjeriti može, a to je preostali dio nad kojim se ima vlast t.j. državne tvrtke. Jer čemu vlast ako se nema ekonomska moć? I tko može odoljeti premijerovoj „ zamolbi „ da sve marketinške usluge za državne tvrtke vrši samo jedna gospođa koja je registrirala d.o.o. za marketing? To je marketing, a ne ono što se uči na fakultetima. I valja pomoći bližnjima i „svojima“, a i kontrolirati medije.
Posljedica ovog punjenja pansiona na Remetincu nije što se tek sada nešto otkriva, već je to dublji problem naše države od postanka, a to je nemoralna simbioza politike i gospodarstva.Sada se tek politika razračunava sama sa sobom.
U trenutku kada se ekonomski interes skupine ili pojedinca uvuče u politiku nastaje korupcija. Eto, definirao sam pojam korupcije. I to je problem tranzicijskih zemalja, a i zemalja južne Europe. Jer, zašto biti političar ako se nema od toga ništa materijalno? A to je nakaradno i besramno gledanje na politiku kao sredstvo za osobno bogaćenje.
I onda shvaćam da bivši političari i direktori iz prošlog stoljeća nisu znali što je marketing, a i o politici su znali vrlo malo! Jer zašto su oni siromašniji od mene kada sam i ja siromah?
Postoje matematičke metode koje na specifičan način određuju populaciju skakavaca na nekom otoku. Rast, pad, odumiranje i na kraju jednostavan kaos može se odrediti kao determinirani. U svezi toga složio bi se i naš akademik Paar.
Isto tako mora se naglasiti da aritmetička ili harmonijska sredina u promatranju neke pojave je kao da mesarskim nožem operirate tumor na mozgu, a medijan ili mod, pa čak i distrubucijske krivulje tek su manji nožići. Reći da je plaća u hrvatskoj u prosjeku npr. 5.000,00 kuna je kao da pacijentu s tumorom kažete da ima prehladu.
Ponekad si mislim čemu služe višestruke jednadžbe u ekonometrijskim modelima o kojima mozgamo noćima u predviđanju kretanja vrijednosti dionica, kada s jednim novinskim napisom u jutarnjem, večernjem, ili na blogu onako“ bez veze“, padne vrijednost dionica neke tvrtke. Kako te informacijske situacije uključiti u ekonometrijski model?
I onda jedan bloger piše gluposti o globalnom zatopljenju.
Čitao sam neki dan Bibliju i to posebno Evanđelje po Mateju i to „Povjereni talenti“ 25-14-30. Lijepo je ovo numeriranje jer čitatelja nenamjernika uvijek navodi na opis i poučnu misao.
Ukratko želim reći da se po tom čitanju, neki gospodar imanja usudio otići prema štaglju i pozvao svoje tri sluge. Jednom slugi je dao pet dolara ( talenta), drugom dva, a trećem jedan. Nakon nekog vremena gospodar se vratio na svoje imanje i pitao tri sluge što su učinili s podarenim njegovim dobrodušjem. Onaj prvi koji je dobio pet dolara uvećao je iste za još pet i dao gazdi deset, onaj drugi je uvećao za dva i dao gazdi četiri, dakle, to su bili prvi dioničari ili poduzetnici. Treći je sluga dolar zakopao u zemlju ili rekli bi danas – običan luzer. Gazda je rekao trećem slugi „Jednodolaru“ - ti si luzer. I to je bio kraj.
Mene je posebno interesirala reakcija gazde po Mateju iz Evanđelja u Bibliji za ovog trećeg slugu s jednim dolarom i valja pomno čitati Bibliju E.P.M : 25-24 kada je taj jadnik zakopao svoj dolar i čekao povratak gazde. Sačuvao je dolar ili tzv. talent. I onda se čovjek mora pitati : „ Pa zar ništa zakopano nije sveto?“. A danas bi mnogi željeli samo ono zakopano!
Beram je mali istarski gradić udaljen tri kilometra od Pazina kada se ide prema Poreču ili Motovunu.
Status grada Beram je imao već u 10. stoljeću ( točnije 911. godine) kao dio pazinske grofovije. No, interesantno je da na kilometar od Berma postoji nešto vrlo interesantno i značajno, a to je groblje i crkvica sv. Marije na Škrilinah u kojoj su freske na mokro ili „al fresco“ iz 1474. godine od majstora Vincenta iz Kastva.
Neobično je vidjeti zidne slikarije majstora Vincenta iz Kastva iz 1474. godine u jednoj maloj crkvici. No, možda to i nije toliko čudno. Postojalo je jedno razdoblje od četrdeset godina ( 1474.g. do 1511.g) kada je u Istri postojalo bilo vrijeme mira i reda. Tada su gradski muži , župani, svećenici ( plovani ) i predstavnici bratovština odlučivali o raspodjeli novca i dobara.
Godine 1471. netko je oslikao ( ofreskao) crkvu u Pazinu, zatim nakon toga u Žminju, pa u Oprtlju, i tako redom sve se nešto ofreskavalo. Crkve su odjednom postale slikovnice evanđelja za nepismeno pučanstvo. Bilo je to krajem 15. stoljeća nešto poput pomodarstva ili biti „IN“ u društvu koje je željelo kopirati talijanske biblijske jednodimenzionalne ikonografije preuzete iz Bizanta, a u stvari radilo se o mješavini renesanse i kasne gotike pa su se onda tradicionalno glagoljaški spremni beramci odlučili na vrlo zahtjevan pothvat. Išli su preko Učke do Kastva i potražili uvaženog majstora struke freskiranja- Vincenta iz Kastva, koji je to zanatstvo usavršio kod najboljih majstora u Italiji. Nakon toga on je spremno uz obilatu novčanu naknadu unaprijed doveo u Beram sve svoje šegrte, zidare i majstore, ocrtao je u još poluizgrađenoj ( bez krova) , nedovršenoj crkvici sv. Marije na Škrilinah 46 polja na zidovima i dao je nacrte šegrtima i pomoćnicima gotovih talijanskih grafika preuzetih iz ocrtanih vjerskih knjiga, zapravo već uređenih grafika spremnih za kopiranje, te naložio da sve to uz neke diskretne promjene lokalnih moćnika prenesu na mokru žbuku i vapno.
Lijepo je imati oslikanu crkvicu koja je sa slikarijama preživjela više od 500 godina, ali to nije umjetnost već čista majstorija. A možda je umjetnost da majstorija preživi i doživi toliko godina bez trunke kreativnosti. Postoji na jednoj slici otisak dlana nepažljivog majstora iz godine 1474. i meni je to veća majstorija od tih umjetnih fresaka složenih na temelju grafičkih talijanskih predložaka s kraja 13. stoljeća. Valja se priupitati da li je nepažljivi majstor toga dana pio vodu ili vino i o čemu je mislio kada je na freski ostavio svoj nepažljivi otisak?
Agnosticizam je nazor koji označava tzv. „treći put“. Tako na primjer materijalizam obično završava u ateizmu, idealizam u teizmu, a agnosticizam u nekim elementima filozofije Kritike čistog uma Immanuela Kanta ili točnije - „stvari po sebi“. U jednostavnih nekoliko riječi ;„stvar po sebi“ je ono što postoji, ali naša ljudska osjetila i razum nisu u mogućnosti da tu „stvar“ dohvate. Davne 1869. godine engleski prirodoslovac Huxley je taj pojam agnosticizma uveo u filozofiju, a to je u biti uvažavanje zdravog razuma. No, pitanje je i što je zdrav razum? Agnostik je negdje na pola puta između spoznaje i nerazumljivog. Pomalo neopravdano svodi spoznatljivost istinskog bitka na znanstveno iskustvo, a s druge strane pomišlja i na mogućnost apsolutnog kao jedinog mjerila istine.
Za razliku od ateista ili čvrstog vjernika, agnostik čak i nije tzv. „treći put“ . Agnosticizam je promatranje svijeta i stvari po strani. Kao, da je to nešto što može biti, a i ne mora , ili kao – baš me briga - ja ne vjerujem ni da nešto je ni da nije. Pravi agnostik točno zna da njegov metar ne može izmjeriti prostor, kao što ni njegov sat ne mjeri vrijeme. Ta su mjerila tek priručna ljudska pomagala. U prilog tome ide tvrdnja iz posebne teorije relativnosti, prema kojoj u svemirskim relacijama ne vrijede naša zemaljska mjerila poput sekunde ili metra.
Činjenica je da fizika prihvaća kvantum i četverodimenzionalni prostorno vremenski kontinuum, pa i usvajajući neke postavke teorije struna, agnosticizam dobiva na značaju. Ali tome ne mora biti tako!
